• BESPLATNA DOSTAVA I NARUDŽBE ZA POVRAT U UK 107 EUR+
  • BLAGDANSKA DOSTAVA DO 20.12
  • 25% POPUSTA UZ KOD CYBER25
  • DOSTAVLJAMO DILJEM SVIJETA
The Traditional Career Path is Dead; Let’s Celebrate!
Autora Karly Rayner
Više od ovog autora

Tradicionalni put karijere je mrtav; Idemo slaviti!

Hashtag #NoWrongPath pokrenut je da pokaže zabrinutim tinejdžerima da njihovi rezultati ispita neće neizbrisivo urezati njihovu budućnost u kamen, ali uvjeravanje nas starih nosi neočekivanu poruku - tradicionalni put karijere je mrtav; idemo slaviti!

 

Dijete rođeno u Velikoj Britaniji danas ima preko 50 posto šanse da doživi 105. godinu. Ovaj produljeni životni vijek uparen je s promjenjivim pokazateljem uspjeha je je nagrizao nekada čvrsti 'tradicionalni' put karijere. 

 

Vremenski počašćeno putovanje relativno jednostavnog izleta obrazovanje, rad i odlazak u mirovinu razvija se u složeniji cik-cak, koji Lynda Gratton, profesorica prakse upravljanja na London Business School naziva "životni ciklus u više faza".

 

Obrasci za prijavu koji zahtijevaju od vas da vodite računa o svakom trenutku kada ste otišli s posla od svoje 16. godine oštar su dokaz da se svijet još uvijek nije prilagodio nelinearnijem pristupu radu, ali promjena se čini neizbježnom. 

 

Iako normalizacija određene fleksibilnosti u našim karijerama ima lošu stranu pružanja manje sigurnosti i stabilnosti, postoje brojne prednosti za naše mentalno zdravlje i dobrobit, posebno za žene koje i dalje se suočavaju sa 'zidom pristranosti' zbog odvajanja od karijere ako odluče imati djecu. 

 

Federalni zavod za statistiku rada (BLS) u Americi procjenjuje da je prosječan baby boomer (rođen 1946-1964) imali 11 poslova tijekom karijere, dok su milenijalci (rođenih 1981-1996) su na putu da mijenjaju poslove po mnogo većoj stopi — držeći posao u prosjeku 3 godine. Dok su mlađi ljudi uvijek više riskirali u karijeri, trendovi i stavovi na tržištu rada upućuju na to da se 'skakanje posla' više ne smatra negativnim, već znakom fleksibilnosti potrebne za napredovanje na današnjem tržištu rada. 

 

U ljudskom smislu, to znači da je spoticanje na naizgled ključnom ispitu ili promjena cjelokupnog smjera karijere možda manje zastrašujuća, potencijalno štetna pogreška. 

 

Prema Tari Sinclair, višem suradniku na portalu za traženje posla Indeed:

 

“Dugo postoji to omalovažavanje milenijalaca kao onih koji traže posao. Mislim da je to pogrešna priča. Skakanje s posla je nešto što želimo vidjeti više.” 

 

Imam 34 godine i moja je karijera bila prepuna tjeskobe oko toga da ne slijedim tradicionalniju putanju, što možda dolazi iz zastarjele mentalne slike o tome kako bi naš radni život trebao izgledati. Već sam imao 3 različite karijere — često više od jedne u isto vrijeme!

 

 

Zabrinutost zbog mojih zaokreta koji - kada se promatraju kao holistička slika - sve zajedno vrte skladnu, zadovoljavajuću narativnu nit - uzdrmala je moje samopoštovanje i učinila da se osjećam kao da će me Bogovi posla srušiti munjom osude. Ali na moje veliko iznenađenje, ova se presuda nikada nije izvršila.

 

Umjesto toga, šokantno, čini se da moji poslodavci i bezlični ljudi u HR-u koji pregledavaju životopise zapravo cijene moje iskustvo i vrijeme za odlazak na magisterij s 32 godine. 

 

Možda su moja vlastita iskustva u karijeri odraz društvene mjere koja se lagano razvija o tome kakav je zapravo uspjeh sredstva. U briljantnom Guardianov članak Linde Gratton i Andrewa Scotta, pišu da bi budućnost rada mogla izgledati ovako:

 

„Život u više faza – s prijelazima i prekidima između. U jednoj fazi, fokus može biti na akumulaciji financijske imovine, u drugoj stvaranju bolje ravnoteže između posla i privatnog života... ovi životi u više faza zahtijevaju vještinu u upravljanju prijelazima i refleksivnošću – zamišljanje mogućih ja, razmišljanje o budućnosti, prekvalifikacija i izgradnja novih i raznolike mreže. U svom najboljem izdanju nudi ljudima priliku da istraže tko su i dođu do načina života koji je bliži njihovim osobnim vrijednostima.”

U trenutku sinkroniciteta, kada sam predstavila ovaj članak Donna Middleton — osnivačica The Shirt Company — čitala je 'Thrive' od Ariane Huffington, suosnivačice Huffington Posta. Ova knjiga nas je također pozvala da redefiniramo uspjeh. U postu na blogu koji definira njezine ideje, Huffington piše da:

 

“Naš trenutni pojam uspjeha, u kojem se zabijamo u zemlju, ako ne i u grob – u kojem se rad do iznemoglosti i izgaranja smatra znakom časti – postavili su muškarci, na radnom mjestu kojim dominira kultura od strane muškaraca. Ali to je model uspjeha koji ne funkcionira za žene, a zapravo ne radi ni za muškarce. Ako ćemo redefinirati što uspjeh znači, ako ćemo uključiti Treću metriku uspjeha, izvan novca i moći, žene će biti te koje će voditi put — i muškarci, oslobođeni ideje da je jedini put uspjeh uključuje vožnju autocestom srčanog udara do grada stresa, sa zahvalnošću će se pridružiti i na poslu i kod kuće.”

 

Proces savijanja naše definicije uspjeha prema nečemu što hrani ono što jesmo kao pojedinci i daje nam prostor da udahnemo već je u tijeku, ali poruka se nije baš procijedila. 

 

Akademski pritisak obitelji, škole i društva na mlade ljude samoprocjenjuje kao jedan od najvećih uzroka stresa i tjeskobe i — kada će gotovo 1 od 3 adolescenata u dobi od 13 do 18 godina doživjeti anksiozni poremećaj — ovo je veliki posao.

 

Ne samo da je ovo kriza mentalnog zdravlja, ali je vjerojatnije da će tjeskobni učenici podbaciti i neće ispuniti svoj potencijal. Tragično, ovaj porazni pritisak ne znači uvijek uspjeh. 

 

Da nisam stalno bio užasnut da će neuspjeh GCSE-a rezultirati životom koji se uvija u žljebovima, vjerojatno bih bio više usredotočen na postizanje neuhvatljivog potencijala za koji su mi rekli da imam. Umjesto toga, obuzeo me strah zbog kojeg mi je bilo teško ni jesti, a kamoli učiti. Taj me kronični strah od neuspjeha proganjao sljedeće desetljeće, polažući ledenu ruku na moje vrijeme u prestižnoj londonskoj umjetničkoj školi i dajući mi osjećaj da to nije za mene.

 

Kad su je upitali o putanji svoje karijere, Bettina S. San Luis - voditeljica PR-a i marketinga u The Shirt Company - imala je sličnu priču. Nakon što je školske godine provela kao uspješnica, razbijajući svoje ciljeve da ode na jedno od najprestižnijih sveučilišta na Filipinima (uspjelo je samo 5% kandidata), također ju je proždirao sve veći pritisak. Umjesto da prizna poraz, San Luis je uzeo dodatnu nastavu kako bi stekao kvalifikaciju s drugog sveučilišta godinu dana kasnije od očekivanog. Ovo iskustvo, uz zaobilaznice kroz oglašavanje i nekretnine, dovelo ju je do ispunjene marketinške karijere rođene iz njezine strasti prema modi i stylingu. 

 

Umjesto da budu katastrofe, zaobilaznice se mogu preoblikovati u puteve istraživanja i eksperimentiranja koji nam omogućuju da izađemo sigurniji u sebe i ono što želimo od svoje karijere.

 

Kao terapeut, na anksioznost gledam kao na problem budućnosti. Kada mladi gledaju na tržište rada, više nema jasne budućnosti — što može uzrokovati kronični osjećaj neizvjesnosti: ako ne znate čemu ciljate, kako ćete tamo doći?  

 

Naizgled male stvari poput #NoWrongPath može napraviti veliku razliku u normaliziranju kretanja slikovitom karijerom te biti sretni i ispunjeni na (a možda i zbog) putovanja. Dakle, evo smrti tradicionalnog puta karijere; za one koji tek počinju i one koji su zaglavili na putu!


Naslovna slika: Carla Orozco

prije 4 mjeseca